subota, 29.11.2014.
Interstellar
Gledajući ovaj film u kinu, moram priznati da sam jednom (ili dvaput, ako ću biti potpuno iskrena) pustila suzu i desetak puta iznenađeno udahnula. Scene izvan našeg planeta doslovno i metaforički ostavljaju bez daha.
Gledati stvarne ljude, s realnim, bolnim manama koje ostavljaju vidljive posljedice na drugim ljudima bilo je kao gledati stvaran život izazvan zastrašujućim okolnostima, popraćen prekrasnim scenama i skladnom glazbom.
Dilatacija vremena prikazana je na iznenadno shvatljiv način, s obzirom da sam oko toga trljala sljepoočnice nad knjigom u nadi da ću nešto i razumjeti. Gospodin Kuštravi jednom je rekao nešto o tome da je vrijeme relativno. Pa, gledajući kako glavni likovi u nekoliko sati gube godine u životima svojih bližnjih, shvatljivo je koliko je svemir moćan i iznenađujuć.
Glumci su objeručke prihvatili svoje uloge i dostavili ih na veliki ekran s velikom dozom iskrenosti i izvornosti. Nisam nikada upoznala osobu koja je bila u blizini crne rupe, ali pretpostavljam da bi se osjećali baš tako - ljudski - preplašeno, zadivljeno, s uključenim nagonima za preživljavanje koje čvrsto stojeći na Zemlji (ili ja, ležeći na krevetu s laptopom u rukama) ne možemo zamisliti.
Odnos glavnog lika s kćeri je nevjerojatno dirljiv, pratimo kako čovjek stavlja na kocku cijeli svoj život, odnose s ljudima koje voli, i što je najvažnije - vrijeme provedeno na (zasada) jedinom planetu koje ima, kako bi kćeri (i naravno ostatku čovječanstva), pružio bolji, zdraviji i sretniji život. Ili život uopće, kad smo već kod toga. Pritom ga nema tijekom njenog djetinjstva, i ostaje ta velika rupa - žrtva koju je morao napraviti kako bi čovječanstvo pronašlo svoj dom, iznova.
Oznake: Interstelarna ludost, Interstellar, matthew mcconaughy, anne hathaway, matt damon
- 22:11 -
Dupla ekspozicija
Nedavno sam otkrila čari analogne fotografije i sve razne mogućnosti koje donosi. Primjećujem da su ljudi (u ovu općenitu generalizaciju uključujem i sebe) zaboravili na vrijednost svake fotografije. SD kartice i digitalni fotoaparati donijeli su gomilu prednosti ali i jednu veliku manu - ne cijenimo fotografije kao prije.
Otkrit ću mapu punu stotine fotografija prilikom čišćenja hard diska a zaboravit ću da sam ih i slikala. Nestalo je onih čuvenih "24" ili "36" fotografija koje su se pomno čuvale i pazile, gledajući da se film ne ispuca na nešto trivijalno. Nema više onog užitka otvaranja vlastitih fotoalbuma i promatranja kako smo glupu frizuru imali prošle godine. Nedostaju mi mogućnosti koje pruža analogna fotografija.
Iz lagane nostalgičnosti za bojim vremenima tijekom kojih čak još nisam ni živjela prilažem jednu fotku slikanu Smenom 8M, koju sam dobila od djeda. Dupla ekspozicija još je jedna čar analognih fotoaparata.
Oznake: smena, fotografija, analogna fotografija, film
- 21:52 -
srijeda, 26.11.2014.
Početak
Kao svi drugi ljudi, voljela bih pogledati u zvijezde i mirno pomisliti da sam našla svoje mjesto, negdje udobno sklupčana duboko ispod njih. Voljela bih biti ispunjena, vedra, mirna. Znati što želim, i - ono što je još teže - znati kako to postići.
Ovo je mjesto gdje ću objavljivati svoje priče, misli, djela svakodnevnice koja nije posebna ni u kojem smislu - ali ju svaki maleni događaj čini neizmjerno zanimljivom.
Vrijeme prolazi vrlo brzo, nisam se ni osvrnula nekoliko puta, već su zamalo prošla dva desetljeća i bojim se da mi kriza srednjih godina stiže upravo brzinom svjetlosti. E pa, ovaj blog je moj način govorenja u bunar, nadanja jeci, nalasku glasova koji će mi pomoći da pogledam svoj odraz u nekoj drugoj perspektivi.
- 21:57 -
